A ti koji sada ovo čitaš, znaj, moja priča ne daje moć, njome se ne može ubijati ni isceljivati, ona samo radja srdžbu i buni misao. Koristi od toga nema. Ako si gladan ostaćeš gladan, ako si žedan ostaćeš žedan. Ni ugrejati te ne mogu. Druga pitanja mi ne postavljaj jer i pametniji od mene takodje ne znaju. Sećam se da je na putu za Jakimovo, jedne godine iz dosade i više za sebe, metod Angelarijev postavljao pitanja na koja se nije moglo odgovoriti. Istina, mi bejasmo ucenici, ali kao i da njemu sve to ne beše bilo jasno. Metod je znao dobro i Sveto pismo i Kuran i zato je tako mogao i pitati. Mi smo pobožno ćutali ne shvatajući suštinu njegovih pitanja.
Nije li Isus Isa i ko je stradao na krstu, Isus ili Isa? Ciji li je bio Simon Kirenac i jesu li to dva krsta, jedan od trešnjovine, a jedan od crnog gloga? Nije li pravedni Jov pravedni Ejub i ima li on svoga Elifaza Temanca i Sofara Namaćanina? Čija li je pravednost pravednija?
Nije li Mojsije Musa i ima li tu onog Arona s kojim je izašao pred faraona moleći za Izrailjce dozvolu da izadju u pustinju gde bi odali postu Jehovi? I da li je to onaj Mojsije koga nalazimo u Starom zavetu, a sta ce tu Musa? Čiji je on i odakle dolazi?
Da li je Adam-Adem?
Da li je Josif-Jusuf?
Da li je Solomon-Sulejman?
Da li je Avram-Ibrahim?
Da li je raj-dženet?
Da li je David-Davud?
Da li je Gavrilo-Džibril?
Kad sam ostavljao Poslonske šume, Propovednik me je tešio: "Vjetar ide na jug i obrće se na sever, ide jednako obrćući se i u obrtanju svom vraća se... Što je krivo ne može se ispraviti."
Gde je, zaboga, istina a gde laž? Zar se i ta priča razgradjuje novom pričom?
Iza mene su ostale Poslonske šume i Moravište i vrhovi Mojsinja i kula gospodara Pribislava. Ispratili su me svi Mojsinjci, zivi i mrtvi, kljasti i grbavi, svi njihovi osmesi, iza mojih ledja tamo gde sam prvi put video Mrkaljevu kćer, tamo gde su se bacale anateme i sugrebi, gde se kalilo gvozdje, sveta trava na kojoj je sedeo prorok Ilija i koja se s teškom mukom podizala pritisnuta njegovim svetim dupetom, Mrkalj masnih brkova i garavih prstiju, Šipka sto miriše na prokislo vino, golubovi u visokom letu iznad Mojsinja, žene na perilu, devojke za trlicama, pop Gavrilo sa bosiokom, svetom vodicom i krstom popa Basarića, mojsinjska vazda slinava deca, sve lile Mojsinja koje su dosad bile paljene na raskrscima, zrela žita koja su naličila smilju i kovilju, volovi što su se kupali u barama Moravišta, Cicmil Mandrda i njegov magarac, Devla i Sotir, zlatari iz Siderokapse, mečkari, čergari, skitnice i svi drugi božjaci koji su prolazili po mojsinjskoj jalovini, sve bubice, sve sove i smrdivrane, što su nemarno preletale Gorčilovac, žubor svih potočica koji su tekli jedino s proleća i valjali meke belutke, sva suva korita u kojima su gušteri i daždevnjaci jedni drugima grizli repove, svi borovi i jele što su se godinama sušili na mojsinjskom pezulju i točili posnu smolu i tamjan, sve bulke krajputasi sto su davale opojne caure, zuti i smrdljivi linjaci iz moravskih mrtvaja, svi mršavi zecevi koje već ni lisice nisu htele. Sve je ostajalo i niko nije želeo da izgovori reč utehe, a i čemu te reči kad su i reci vetar.
Sam sam i ja mogao biti Niko ili niko.